Portir na ulazu kojeg svi poznajemo, po njegovu prezimenu Kralj, godinama je nezaobilazan protagonist Hrvatskog društva likovnih umjetnika . U ciklusu čija su tema promatrači umjetnina njegov je portret izradio slikar mlađe generacije Stjepan Šandrk i sada stoji kao zanimljiviji dio postava 48. zagrebačkog salona.
U prizemnom, manjem prostoru HDLU-a izlažu umjetnici starije generacije; Dalibor Martinis, Goran Trbuljak, Ivan Ladislav Galeta, Vlasta Žanić.
U velikom prstenu na katu dominiraju mlađi umjetnici pa se ovaj Salon u stvari po maločemu razlikuje od Salona mladih, iako je zamišljen da pokriva trogodišnju produkciju čitave likovne scene. Pretpostavljam da je koncepcija bila da se odvoje umjetnici koji su pozvani na Salon od onih koje je žiri odabrao. Na ovaj način zreliji umjetnici izgledaju pomalo getoizirano, moglo ih se bolje uklopiti u postav, odnosno mogao se napraviti i dijalog među generacijama, a poveznica itekako ima.
Slika-slagalica
Budući da se Salon po datumu otvaranja vrti oko ulaska u Europsku uniju, koncepcija koju je zadala kustosica Tea Hatadi jest “Identitet”. Ona se kao umjetnica nerijetko bavi angažiranim temama, pa je takva i njezina teza koja, među ostalim, govori o slaboj zastupljenosti kritike.
Malo je radova koji će doslovo odgovoriti na temu “Identitet”, među njima jest rad Duje Šuvara. Talentirani slikar mlađe generacije izložio je sliku-slagalicu pa nudi posjetitelju da sam posloži žute zvjezdice na plavoj zastavi EU. Drugi su radovi konceptualnije povezani s temom.
Pa počnimo redom.
Na samom će vas ulazu dočekati višegodišnja priča Dalibora Martinisa povezana s neonskim znakom Chromosova soboslikara, velikog dizajnera Milana Vulpea, jedna od prvih neonskih reklama, znak koji je godinama stajao na Trgu neprekidno bojajući jednu te istu površinu. Budući da se s godinama kretao sve sporije, kako prepričava ovaj umjetnik, u narodu je kolokvijalno prozvan “Dalmatinac”. Martinis koji je, podsjetimo, imao i performans na ovu temu, na Salonu nam nudi ideju o postavljanju lika ovog soboslikara kao javnog spomenika. U Martinisovoj interpretaciji, bio bi to spomenik umjetnosti.
Kao i Martinisov rad, i fotografije Borisa Cvjetanovića datiraju u tri različite godine: 1997., 2005. i 2012.. Tema je snijeg uz more, na posljednjoj je fotografiji autoportret Cvjetanovića koji sjedi za stolom na kojemu su, iako je pun snijega, jutarnji sendvič i kava.
Promatrajući umjetnost kao društvenokorisni rad, Goran Trbuljak izlaže priču o slovu J. Svojedobno pozvan da izlaže u galeriji Prozori koja je u sklopu knjižnice Silvija Strahimira Kranjčevića, primjećuje da na velikom natpisu Knjižnica na zgradi nedostaje spomenuto slovo. Umjesto honorara koji bi dobio za izlaganje, odlučio je platiti izlijevanje slova J, kako bi natpis bio ponovno pun.
A gdje je Galeta?
Ideja je bila da Galeta sjedi u prostoru tijekom trajanja Salona, nisam ga, nažalost, vidjela dok sam obilazila izložbu, no zato je izložen njegov konceptualno-prodajni “Autoportret” koji polako blijedi i propada, no iz dana u dan skuplji je za jedan euro.
Na ulazu na kat dominiraju gigantske popartističke skulpture Maora u nabijenim, borbenim položajima, a rad kipara Marina Marinića govori o vezi između Hrvata i Maora. Dijametralno suprotna od ovog rada koji vam se nameće na prvu loptu samozatajna je instalacija Maje Rožman; meditativno, bijelo platno i uz njega slušalice - slušate zvuk crtanja, no crtež ne vidite, možete ga samo zamišljati. I ideja i izvedba su besprijekorni.
Odabran je i niz mladih, talentiranih slikara, poput Martine Grlić; ona nakon obiteljskih, naizgled idiličnih situacija iz 50-ih godina, slika radnice u tvornicama iz prošlih vremena, a sada izlaže sliku koja je nastavak njezina promišljanja. Naslikana je hrpa odbačenih igračaka sakupljenih sa starih tavana, koje su se proizvodile u bivšoj Jugoslaviji. Te su igračke, navodi umjetnica koja je rođena osamdesetih, za identitet njezine generacije bile konstruktivne, danas su tek relikt prošlih vremena.
Kopija Kožarića
Mnoge smo radove do sada već imali prilike vidjeti. Među njima je i dojmljiva videoinstalacija koja govori o suprotnostima. Prikazuje prizore iz narodnjačkih klubova koje su snimili Davor Mezak i Marko Čubrilo. Prizori su kakvi se mogu očekivati iz tih klubova, no muzika koja svira posve je drukčija nego što oni sugeriraju; sviraju Ravi Shankar i Philip Glass.
Dio je izložbe jedan poseban kustoski koncept, prijavljen kao CT. Uz spomenutu sliku Stjepana Šandrka, u sklopu ovog koncepta izlaže se i slika Stipana Tadića “Striptizeta obrubljene glave”, smještena uz starinskom okviru, kao i princeza Denisa Kraškovića koja izvedbom podsjeća na Vranjaninove renesansne likove, no ljubi zelenog, plastičnog žabca.
Također, i rad koji izlaže Predrag Pavić; bijelo na bijelom papiru. Riječ je o kopiji jednog rada Ivana Kožarića. Umjetnik nudi i posebno obrazloženje. Nakon, kako se može pročitati, gotovo nemogućih uvjeta u kojima je živio pripremajući izložbu u pulskom MSU, odlučio je otuđiti jedan Kožarićev rad i zamijeniti ga sa svojim. Pa to i izlaže. Njegov se rad ubraja među originalnije, a treba pohvaliti i kvalitetu i umjetničku artikulaciju pripovijetke kojom nas uvodi u priču.
Uglavnom, niz dosjetki, dobro naslikanih slika, kvalitetna fotografija... no, malo toga novog i iznenađujućeg.