Prošli tjedan napokon sam pogledao canneskog pobjednika “Adelin život” francusko-tuniskog redatelja Abdellatifa Kechichea. Otišao sam nerado, film je počinjao u pola deset uvečer i zbog 179-minutnog trajanja i nešto malo obaveznih reklama završavao kasno iza ponoći, u vrijeme kada ZET-ove linije voze vrlo rijetko, pa sam predviđao - u najboljem slučaju - bar petnaestak minuta čekanja na neugodnoj prosinačkoj zimi. Ne biste vjerovali, “Adelin život”, film koji je u dosadašnjoj distribuciji u Francuskoj i Italiji zaradio više od 10 milijuna dolara, jedno od najrazvikanijih ostvarenja godine, u Zagrebu prikazuju u jednoj jedinoj dvorani - CineStarovu multipleksu u Branimir centru - i to na jednoj jedinoj predstavi. Reklo bi se, distributer i prikazivač nisu puno očekivali od trosatnog art filma pa su ga namjerno šutnuli na marginu. Valjda su mislili, Zapadna Europa je Zapadna Europa, no tko će, dovraga, to u nas gledati. Kojeg li iznenađenja kada sam ustanovio da je za tu kasnu predstavu ostalo još samo nekoliko ulaznica i da mi nema druge nego sjesti u prvi red tik do ekrana. Prije nego što je film počeo, sve se ispunilo do posljednjeg mjesta i tako sam nakon dugo vremena sjedio u dupke punoj dvorani.
Logično je pitanje zbog čega takav tretman filma koji očito ima komercijalni potencijal, zašto distributer - u ovom slučaju zagrebačka Pa-dora - nije inzistirao na većem broju dvorana? Odgovor se krije u posebnoj vrsti poreza koju su u svijetu, tijekom procesa pretvaranja analognih u digitalne dvorane, prikazivači nametnuli distributerima, tzv. Virtual Print Fee (VPF), u doslovnom prijevodu, naknadu za virtualnu kopiju. Što to znači? Prikazivači su svojedobno ušli u popriličan trošak kada su bili prisiljeni na proces digitalizacije, a distributeri su itekako profitirali time što se više ne moraju petljati s glomaznim 35 mm kopijama: umjesto njih se sada filmovi projiciraju uz pomoć male kutijice zvane Digital Cinema Package (DCP), čija je prednost u tome da se iz nje u nekom multipleksu slika može dobiti i u nekoliko dvorana. Izrada 35 mm kopije bila je puno skuplja, DCP je puno jeftiniji i praktičniji, pa se namet kakav je Virtual Print Fee (VPF) ne doima kao nešto strašno.
Kako to izgleda u našem slučaju? VPF se primjenjuje samo ako distributer plasira svoj film u više od četiri dvorane i tada plaća 500 eura po jednom prikazivačkom mjestu u kojem može imati dvije do tri predstave. Nije to ni tako mali namet kada je u pitanju blockbuster koji računa barem na 20 dvorana, jer u tom slučaju VPF je prva dva tjedna prikazivanja iznosi 10 tisuća eura. Podnijet ćete to ako računate na pedesetak tisuća gledatelja, no što ako ste mali distributer? Čuvat ćete se VPF-a kao samoga vraga, jer će vam odnijeti i ono malo zarade što vam preostane nakon što prikazivač za sebe uzme veći dio bruto prihoda od kinoulaznice (60 posto). Upravo zato art filmovi u nas igraju u najviše tri dvorane, jer na taj način ne podliježu VPF-u. Iz tog razloga se “Adelin život” u CineStarovim multipleksima prikazuje još samo u Rijeci i Osijeku, a poslije će možda i na neku drugu lokaciju, međutim nikad više od tri, jer je distributer naručio samo toliko DCP-a. Tako je, uostalom, bilo sa svakim naslovom namijenjenim zahtjevnoj publici u zadnje dvije-tri godine.
U svemu tome postoje dvije nelogičnosti. CineStar naplaćuje VPF čak i u onim svojim multipleksima koji su već izgrađeni kao digitalni, znači, nije bilo nikakvog truda ni posebnih troškova da bi ih se izvuklo iz analogne prethistorije, naprosto, u pitanju je dobrodošao namet kojega se ne treba odreći čak ni onda kada za njega nema nikakve osnove. Drugo, CineStar je dosad izvukao poprilična sredstva iz europskih fondova na ime promicanja filmske kulture: i sami možete provjeriti na njegovim web-stranicama da se “Adelin život” prikazuje u sklopu Cinefesta, programa u kojem se promoviraju isključivo art filmovi. Kad je već tako, zašto se takvi filmovi ne bi oslobodili VPF-a i prikazivali u puno više dvorana diljem Hrvatske? Bit će da je briga koju CineStar iskazuje za filmsku kulturu ipak samo licemjerna finta, dosjetka na kojoj se naposljetku može i nešto zaraditi.
Licemjerno je još nešto. “Adelin život” prikazuje se ne samo u Zagrebu nego i u Rijeci i Osijeku na jednoj kasnoj predstavi kako bi se upozorilo da to nije film za mlađu publiku, u njemu ima nekoliko prizora lezbijskog seksa, od kojih je jedan iznimno dugačak. Glup izgovor, jer ako ste maloljetnik i kod kuće nemate osobito strog režim, ništa vas neće spriječiti da pogledate film: u CineStaru ionako nitko ne provjerava tko ulazi u koju dvoranu. Time smo kažnjeni samo mi koji bismo rado pogledali film u sedam ili osam uvečer, ali ne možemo, naime, prikazivač nam to ne dozvoljava. Ako se treba odlučiti za najgluplji prikazivački potez godine, to je slučaj filma “Adelin život”.