ZAGREB - Kazalište Trešnja u posljednje vrijeme, osim niza zanimljivih, za uobičajeni repertoar naših dječjih kazališta estetski prilično hrabrih predstava, pokreću i razne inicijative, sve s istom namjerom: učiniti prostor u teatru i oko njega živim i primamljivim.
O želji da se ustraje na gotovo utopijskoj ideji kazališta dobre volje, Saša Anočić, ravnatelj Trešnje, priča s velikim entuzijazmom.
- Trebamo uvijek krenuti od sebe. Prvo treba izgraditi pozitivan stav. Znate kako je bilo prije. Netko iz tehnike nosi stol, drugi stoji pored, a ispred njih je reflektor.
Taj drugi ga neće maknuti jer to nije u opisu njegovog posla. Meni je trebalo dvije godine da čovjek makne reflektor premda mu to nije u opisu posla, tako da onaj koji nosi stol može proći i da ne padne.
Mislim da sam uspio potaknuti takve odnose unutar kazališta. Svakom mora biti jasno da ako na prvo mjesto stavi kazalište, da je na prvo mjesto stavio i sebe. Rezultat može proizaći samo iz pozitive i iz igre. Pozitivan stav prema sebi, prema kazalištu osjeća se i u predstavi kao pozitivan odnos prema publici.
Jako zabrinut
Dakle, u Trešnji je sve u najboljem redu?
- Samo da nemamo sad tih financijskih problema, išao bih doma i pjevao. I ovako se super osjećam, ali postoji ta bojazan… Kad sam postao ravnatelj, počela se spominjati recesija. Prvo sam mislio - gdje je ta recesija? A onda se u listopadu, studenome počelo osjećati pri prodaji. I tu sam se počeo brinuti. Sad sam jako zabrinut.
Ne hibernaciji
Smanjenim brojem posjetilaca?
- Apsolutno se smanjila kupovna moć. Ali nije samo to. Izgubili su se sponzori, a sve dotacije su nam srezane i prvi put se dogodilo da smo za materijalna sredstva dobili samo pola, pa iz vlastitih prihoda moramo platiti pola računa.
Po toj računici moram dati otkaz četvero ljudi, inače ćemo otići u minus. Istovremeno, imamo šansu napraviti dobro i kvalitetno kazalište za djecu, mlade, odrasle i stare, imamo volju, imamo izvrsne glumce, vrlo dobro popratno osoblje, došli smo do svijesti o tome kako kazalište treba funkcionirati da se uvijek izvuče maksimum, mislim da smo blizu i šteta bi sad bilo hibernirati.
Usprkos tome radite predstave koje odskaču od tipičnih repertoarnih naslova. Izaziva li to probleme?
- Sve takve predstave izazivaju jako podijeljene reakcije, susrećete se s komentarima koji poništavaju razinu kvalitete predstave. Nas ovoga časa prodaje naslov. Ne glumac, ne redatelj, nego nažalost naslov. Evo, na primjer “Životinje”, to je super predstava, ali ne ide. Da se zove “Pinocchio”, ne bismo imali problema. Predstava može biti deset puta bolja, ali ako je naslov nepoznat, nema publike. Zato smo morali gurati neke naslove, počeli smo sa “Snjeguljicom” jer moramo preživjeti. Ali kazalište danas ne smije živjeti od takvih naslova, ono mora otići korak dalje. Ne smijemo se zadržati na kazalištu sedamdesetih godina zato što su učiteljice navikle gledati takve predstave i ako im se pokaže nešto drugo, onda se osjećaju napadnutima, ili misle da je u pitanju neka vrsta provokacije. Jer klinci u osamdeset posto slučajeva razumiju.
To znači da trebamo naći način da razgovaramo s odgajateljima, ali tako da oni to ne shvate kao prodiku, nego kao davanje šanse klincima da oni sami nađu nešto svoje u predstavi.
Tri praščića
Hoćete li djecu uključivati u proces rada na predstavi?
- Larisa Navojec sad kreće u vrtiće s predstavom “Tri skockana praščića”, koja još nije gotova, a završit će je u suradnji s djecom, oni će sugerirati što misle…
Nakon “Praščića” slijedi “Šeherezada” u suradnji sa Studijem za suvremeni ples. Je li vaše estetsko usmjerenje uglavnom plesno?
- Ne, ples je samo jedan segment. Vjerojatno se kazalištem nikad ne bih bavio da nisam upoznao Kseniju Zec. Ona je jedan od najjačih ljudi koji može naučiti čak više glumce nego plesače. Doveo sam Kseniju i pokušao da svi u Trešnji rade bar jednu predstavu s njom. Ali tu je i Rene Medvešek...
Prošle ste jeseni otvorili i učilište.
- Da, došlo je stotinjak klinaca. Mislim da su izuzetno zadovoljni, jer se broj ne smanjuje nego raste. Plan je da ih polako profesionalno uključimo u rad na predstavama.
Ja ću tako iduće sezone raditi “Knjigu o džungli”. Osim toga, oni će u lipnju imati produkcije, a ideja mi je da im od iduće sezone damo jedan termin u kojem bi te svoje produkcije igrali cijele sezone, recimo subotom u jedanaest. Na te predstave će dolaziti susjedi, prijatelji, i tako se kazalište otvara.
Gostovanje u Beogradu
Planirate li neke druge oblike vlastite zarade?
- Nedavno su me zvali s HTV-a, dali su mi otvorene ruke da snimim seriju. Da nismo u ovoj situaciji kakvoj jesmo, meni bi osobno više odgovaralo da snimim neki sitcom, lakše bih to napravio i više bih zaradio.
Međutim, pokušao sam uključiti Trešnju, cijeli pogon. Sad imam dogovor s HRT-om za dramsku seriju. Počeo sam razmišljati kao producent, želim da Trešnja ima koristi od toga, a ne štete, jer kad se nešto snima, to uvijek ometa osnovni posao.
Mislim da sam pronašao dobro rješenje. Upravo dovršavam scenarij o kazalištu koje se zove Breskva, ja igram ravnatelja kazališta, a ovdje imamo sve…
Bit će to kao neki lažni reality?
- Skoro pa da. Recimo, Rakhan igra šefa tehnike, snimat će se u Trešnji, preko ljeta. Klince iz učilišta ću također uključiti. I probali bismo ovog ljeta odigrati nešto predstava na otvorenom. Recimo da igramo u srpnju, vjerujete li vi da bismo bili puni? Da predstava igra na primjer na Jarunu?
U međuvremenu, surađujete i s inozemstvom..
- Otvorili smo se prema van. Ostvarili smo suradnju s Beogradom, sad ćemo, nadam se, i s Pečuhom. Gostujemo u u Beogradu, igrat ćemo “Tijelo” i “VIS Životinje”. Oni su prošle jeseni bili kod nas s dvije predstave. Anja Suša, ravnateljica beogradskog kazališta Duško Radović, doći će režirati ovdje. Kad počnete surađivati s nekim iz druge države, dobijete dosta korisnih informacija za koje se nadam da ćemo ih uspjeti iskoristiti.
Anja Suša režirat će prvonagrađeni tekst s natječaja koji ste raspisali…
- Prvotna ideja tog natječaja bila je da pružimo šansu neafirmiranim mladim piscima i dramaturzima jer oni afirmirani uvijek imaju šansu.
Međutim, komisija je odabrala tekst koji su napisali afirmirani kazališni djelatnici ( Dora Ruždjak Podolski i Saša Božić). Oni su se potpisali pseudonimom i svi osim jednog člana komisije su stavili upravo taj tekst na prvo mjesto. Pa mi je žao zbog toga. Ali bit će i druge prilike, jer pojavilo se još par tekstova. Neke ćemo probati postaviti, a neke je Anja Suša odnijela u Beograd.
A večernja scena?
- Meni je to bio čak i uvjet da dođem ovamo. Ipak, prvo moramo obaviti sav posao oko dječjeg kazališta. A preko večernje scene pokušat ćemo privući onaj najproblematičniji dio publike, od petog do osmog razreda i srednju školu.