Vera Horvat Pintarić doktorirala je na djelu baroknog kipara Francesca Robbe. Radila je na doktoratu sedam godina, danima je bila na terenu, jer ono najvažnije za razvoj jednog povjesničara umjetnosti, smatrala je i smatra, izravni je uvid u djelo. Inovativni pristup, nova metodologija te fotografije iz posebnog rakursa, sve što odlikuje njezin rad, postavili su nove standarde u našoj kritici.
Teško je uskrsnuti mrtve
Novu knjigu “Kritike i eseji”, koja je upravo objavljena u izdanju HAZU i EPH (Artis Historia), započinje tekstom o Honoréu Daumieru. Tekst je u siječnju 1952. objavljen u Narodnom listu. Analizira tada upravo objavljenu knjigu reprodukcija francuskog umjetnika s predgovorom Ljube Babića.
I u tom se tekstu objavljenom, dakle, prije šezdeset godina, mogu pronaći mnoge naznake stila u analizi likovnog djela naše najvažnije povjesničarke umjetnosti, stila koji je zadržala do današnjeg dana, a koje se oslanja na naslijeđe bečke škole.
Osim izravnog promatranja djela, važan joj je i životni kontekst autora, jer tko bi bolje od Daumiera, koji je “u djetinjstvu živio bijedno”, razumio parišku ulicu, tko bi mogao biti bolji “pjesnik ulice najdublje ganut sudbinom izmučenih ljudi”.
Raspon je tema koje je zanimaju širok, od Mondriana (prestižna međunarodna nagrada za kritiku, 1957.) do Rabuzina, od Tiziana do Dušana Džamonje.
Teže je, kaže, “uskrsnuti mrtve”, pisati o umjetnicima koji više nisu među nama, rekonstruirati njihov život. Kada su u pitanju suvremeni autori i definicija suvremenog trenutka, bitan joj je susret s protagonistima epohe, a toga nije nedostajalo: Yves Klein, Peggy Guggenheim, Tilla Durieux, Umberto Eco, Guido Crepax, Pierre Restany, Marshall McLuhan...
Od Lionella Venturija naučila je važnu rečenicu: “Životno iskustvo je najbolja škola da bismo shvatili umjetnost kao i sve ljudske djelatnosti”.
Problemi Bijenala
U tekstove ugrađuje, dakle, svoje neposredno iskustvo i maštu, no nudi i nova zapažanja, ma koliko slika već bila temom ranijih istraživanja. Opisi pojedinih djela spadaju u najinteresantnije dionice knjige, primjerice kad piše dugačak esej o Manetovoj “Olimpiji”, a malo nas je koji nismo zapamtili njezina višesatna predavanja na Filozofskom fakultetu o Matisseovom djelu “Užitak življenja”.
Više je tekstova u kojima izvještava s Venecijanskog bijenala, među njima je i tekst iz 1968., kada je u obračunu karabinijera s manifestantima ranjeno četrdesetak osoba. U tom trenutku, Šutej je jedini od umjetnika u paviljonu Jugoslavije koji povlači svoja djela, a teoretičarka umjetnosti u svojem mu tekstu daje nedvosmislenu potporu.
Neki od problema Venecijanskog bijenala, koji je pratila od pedesetih godina, i koje je tada dala naslutiti, važni su i danas. To se prije svega odnosi na nastupe nacionalnih paviljona, za koje piše kako su zastarjeli u odnosu na koncept izlaganja odabranih umjetnika bez nacionalnog ključa na Documenti u Kasselu (ova je njezina teza posebno aktualna danas, kada Documentu posjećuje milijun ljudi, a Bijenale tri do četiri puta manje). “Otkako odlazim na Bijenale, već četrdeset godina, uvijek se govori da je onaj prošli bio bolji”, piše.
Šezdesetih godina izvještava iz Pariza, gleda Dubuffeta, Miroa, Rousseaua, Matissea...
Domaćih umjetnika o kojima piše u ovoj knjizi je dvadesetak. O nekima piše u više navrata, to su Oton Gliha (“Prostor krčke panorame, što ju presijecaju krivudave mreže gromača, između kojih se probija živo vegetalno tkivo tla, postao je za slikara trajan i neiscrpiv poticaj”), Dušan Džamonja (“prodire u nova područja života, u koja se otputila uznemirena misao suvremenoga čovjeka”), Miroslav Šutej, Vojin Bakić, Gabrijel Stupica... O naivnom umjetniku Rabuzinu piše kao o “pripovjedaču krajolika”.
Pisala je o stripu
Njezini su tekstovi precizno definirali trenutak. Bilo 1956. kad piše “Jugoslavensko slikarstvo danas”, bilo 1964. u tekstu “Suvremena jugoslavenska umjetnost”.
Bila je među prvima koji su upozoravali na nezaobilaznost televizije i kompjutora u suvremenoj vizualnoj kulturi pa je izuzetno bitan tekst iz 1966., gdje se zalaže i za uvođenje predmeta koji bi se time bavio na fakultetu.
Nerijetko su je i napadali. Nekad je to bio politički motiviran napad, nekad činjenica da ugledna profesorica piše za Start, a nekad da preveliki značaj pridaje stripu. O stripu je pisala u više tekstova: “Deveta umjetnost i masovna kultura”, te “Autorski strip Zagrebačke škole”, gdje posebno ističe Maurovićevo majstorstvo u kadriranju i dinamičnu izmjenu rakursa: “Zahvaljujući tom mediju Maurović je svojim slikovnim otkrićima često nadmašio i naše slikarstvo onog doba”. Piše i o “Tupku” Nedjeljka Dragića.
A kada ju je na suradnju pozvao urednik Starta Sead Saračević, predlaže mu da piše o velikim izložbama u Europi, što obuhvaćaju povijesna razdoblja, “jer me likovna kritika nije više zanimala”.
U Startu 80-ih godina, među ostalim, piše o provokativnoj izložbi “Realizmi, 1919.-1939.” u Parizu, gdje su zajedno s djelima Georgea Grosza bila i djela nacističkih umjetnika. 90-ih objavljuje u Globusu, gdje je tekst “Rat i rock kultura“, precizno definirao novu, ratnu vizualnost svakodnevnice. Zadnji tekst u knjizi je in memoriam njezinom prijatelju, umjetniku Vjenceslavu Richteru.