Izložba T-HT nagrade doslovno je jedina prilika da u Muzeju suvremene umjetnosti na jednom mjestu vidimo čime se bave naši suvremeni umjetnici pa je ne valja propustiti. Obično u tom žiriju bude i jedan strani gost, ove je godine to Bart de Baere, ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Antwerpenu.
Odabrano je 38 radova. Podijeljeni su po poglavljima: Priroda i društvo, Umjetnost kao pobuna ili mogućnost otpora, Društvo isključivosti, kontradikcija, indoktrinacije, straha, Prostori propadanja i osobnih skloništa.
Razbijanje suvenira
Nekim je radovima tom podjelom učinjena medvjeđa usluga. Na primjer, rad fotografa Nevena Petrovića likovno je jak: fotografira prostore u ruralnim, nenaseljenim područjima na kojima su billboardi, ali tako da te panoe snima bočno, pa ostavlja vidljivim pejaž u pozadini.
To je rad koji je u poglavlju Umjetnost kao pobuna ili mogućnost otpora. Da li uistinu živimo u društvu u kojem je najglasnija pobuna koja se treba čuti ona protiv billboarda koji nagrđuju naš vizualni okoliš? Teško se složiti s time.
Iako je, šire gledajući, izložba ove godine kvalitetnija nego prošle, prošle je godine dio izložbe vezan uz društvenu pobunu bio eksplicitniji.
U pozitivnom kontekstu treba izdvojiti rad Sandre Sterle, koja je prošle godine pozvana da izlaže u Beogradu i Parizu. U videoradu ona čekićem razbija, kao simbole nacionalnih stereotipa, suvenire iz zemlje iz koje dolazi te iz onih zemalja koje su je pozvale da izlaže. Tako su se pod čekićem našli i keramički tanjur Made in Croatia, šalice s natpisom Beograd ili Pariz, skulptura Gospe na školjci izronjenoj iz mora, snježna kugla... Marijan Crtalić u galerijskom prostoru lupa glavom u zid. Performans se zove “Mogućnost izlaza”, no on izlaz ne nalazi. Crtalićev rad treba promatrati i kroz njegovu osobnu prizmu, borbu protiv lokalne korupcije u gradu u kojem živi, Sisku. Ne treba izostaviti ni Fokus grupu i njihov prijedlog Spomenika novom (Inter)nacionalizmu.
Isplela je sobu
Mnogo je radova koji se oslanjaju na direktnu komunikaciju s posjetiteljem, pa teško da na ovoj izložbi možete biti neutralan promatrač, svaki vas drugi rad povlači kao svog protagonista. To počinje već vani. Dok se približavate Muzeju, sve se glasnije čuju crvčci, što je audioinstalacija Nenada Laktašića. Čim uđete u prostor, strogi vas glas spikera poziva da malo pričekate u čekaonici, što je, pak, rad Božene Končić Badurine. Tu su i nadzorne kamere koje vas snimaju na ulazu i onda snimku projiciraju posjetiteljima u gornjem, izlagačkom prostoru, rad Vide Guzmić. Kompleksan je rad Hrvoja Hiršla “Sfere (Euklidski prostor)” koji reagira na vaše kretanje. I instalacija Ivana Marušića Klifa, na posve različit način, i zvukom i slikom reagira na pokrete. Neće vam baš uvijek biti ugodno. Alem Korkut u uskom izložbenom hodniku izlaže praćke s kamenjem koje su napete prema posjetitelju (živimo u društvu koje nam neprekidno prijeti), a uvećani likovi s videa Ksenije Turčić vas, blago rečeno, promatraju, odnosno bulje u vas. Maja Marković u oprostorenom crtežu govori o vlastitom iskustvu gubitka obiteljske kuće. Mlada umjetnica Valentina Stepan puno se selila kao studentica po podstanarskim sobama, pa je doslovno isplela jednu sobu, što je njezin diplomski rad koji i izlaže.
Umjetnik Davor Mezak i novinar Marko Čubrilo snimali su po narodnjačkim klubovima u Zagrebu, gdje su i intervjuirali posjetitelje o razlozima dolaska. Njihova je instalacija prigodno postavljena u kafiću muzeja, dio su i kičasta diskosvjetla, ali i neočekivani element: dok reportažu iz tih klubova čujete na slušalicama, zvučnici u prostoru puštaju sasvim ugodnu glazbu, world music.
Dalibor Martinis izlaže rad u kojemu razgovara sam sa sobom, no u razmaku od tridesetak godina. Vrijedi izdvojiti video Petra Bunića “Proglas o neuspjehu”, inspiriran pričom o perzijskom vođi Kserksu koji je, nakon što je oluja srušila mostove pa mu je propao napad na Grčku, naredio da se more izbičuje, što umjetnik ponavlja. Također i video Tonija Meštrovića koji priča kako je prikupljanje soli na dalmatinskim otocima nekoć bilo pod kontrolom države, Dubrovačke Republike i Venecije.
‘Too Old for Art’
Rinu Efendića poznajemo kao fotografa, ovdje se iskušao u drugom mediju: u audioinstalaciji spaja zvukove religijskih obreda i vojnih vježbi. Zvučni zapisi u instalaciji Tanje Vujasinović “(Dis)lociranost” intimne su ispovijesti osjećaja dislociranosti, odnosno pripadnosti. Tanja Deman snima napuštene prostore koje poslije izmješta iz njihova okvira, a Jasenko Rasel građevine koje propadaju na Zelesajmu. Martina Grlić slika prizore radnica iz nekadašnjih tvornica, Jugoplastike, Jadrana, Biserke i Podravke. Iako je ona jedna od naših najboljih mladih slikarica, podsjetimo da je sličnu temu ne tako davno već obradio Dino Zrnec. Duhovit je rad Ivice Malčića, stotinjak slika koje kroz Disneyjeve likove govore o korupciji u umjetnosti, pa tekst završavamo naslovom rada: “Too Old for Contemporary Art, too Young to Die”.