Rabin je imao mačka. Živjeli su u alžirskome gradu Oranu, a rabin je, kako i treba biti, bio vrlo zabrinut stariji čovjek. I bio je udovac, s kćerkom neobične, raskošne ljepote, imena Zlabija. Ona je rabina činila još zabrinutijim, jer ju je trebalo udati. Zlabija je voljela mačka, i mačak je volio nju.
Imali su i papagaja. Grozna i brbljava ptičurina, dosadna kao što dosadni mogu biti samo papagaji. I mačak što će, nego sačeka zgodnu priliku, i pojede papagaja. Kako ga je progutao, tako je dobio dar govora. Taj događaj sasvim je izmijenio rabinov život, mačak je ušao s njime u ozbiljne teološke rasprave, zahtijevao je da mu rabin priredi bar micvu, ali mačci ne mogu imati bar micvu, mačke nisu Židovi, kako nisu, ja sam Židov, raspravljali su, tako njih dvojica, sve dok mačak nije izgubio dar govora. Kako ga je izgubio?
Tako što je njegov gospodar morao polagati ispit iz francuskog jezika, da bi mogao ostati rabin u Oranu, a nije imao pojma, jer bio je on jedan prilično neobrazovani i vrlo zabrinuti rabin, pobožan onoliko koliko dobar rabin i treba biti - nipošto preko te mjere! - i onda je mačak uplašeno krenuo zazivati Božje ime, činiti ono što Židovu nije dopušteno. Ponavljao je: Adonaj, Adonaj, Adonaj... I dozlogrdio je Bogu, pa mu je on oduzeo dar govora i pustio ga da nemušto mijauče. Ali rabin je položio ispit iz francuskog jezika...
Ne volim kad mi prepričavaju knjige koje bih trebao pročitati, najmrži su mi oni književni kritičari koji se ne mogu suzdržati od izlaganja cjelokupnog sadržaja romana, ali u ovom slučaju sam se jedva zaustavio, jer bih i sam najradije išao od sličice do sličice, od epizode do epizode, i nanovo pripovijedao ono što je na genijalan način ispripovijedano u strip albumu ili u crtanom romanu Joanna Sfara “Rabinov mačak” (izdanje Booklobe, Zagreb 2013, prijevod s francuskog i lektura Jelena Bulić i Darko Macan).
Ne bih se opravdavao, ali mogu objasniti tu naglo probuđenu strast: “Rabinov mačak” je genijalni narativni, režijski i crtački spoj bajke i dokumentarnog realizma, židovskoga, sefardskog života početkom dvadesetog stoljeća, i posve lude imaginacije. Bajka se slušaču i čitaču zavuče pod jezik, obuzme ga i zakovitla tako da je ima potrebe stalno prepričavati, onako kako ju je upamtio i transformirao u svom vlastitom doživljaju.
Bajke su, to doista vjerujem, ozbiljniji poticaj za rađanje djece od svakoga nagona za razmnožavanjem i biološkog sata kojim biva najavljeno vrijeme za prokreaciju. Ako bi mi i zbog čega moglo biti krivo što ovom ružnom svijetu neću ostaviti potomstva, to je zbog tih dvadesetak bajki koje pamtim i koje ostaju neispričane onima koji bi ih najbolje mogli razumjeti.
A luđih od židovskih bajki nema, ni mahnitije imaginacije, koja će od prosječnoga pripovjedača učiniti virtuoza i čudotvorca: svi jevrejski violinisti virtuozni su, svim jevrejskim piscima u tekstu se događaju čuda iz bajki. Od Singera do Bellowa, od Samokovlije i Aleichema do Đorđa Lebovića i Aleksandra Tišme, njihov je dar čudesa, kao što je crnački dar ritma. Treba od njih krasti i otimati, koliko god se više može, i koliko god nam dar čitanja, dar divljenja i dar gledanja dopuštaju. Pred “Rabinovim mačkom” čitatelj je u iskušenju da otme i prisvoji cijeli jedan svijet, raskošan, tragičan i duhovit.
Joann Sfar (1971.) hiperaktivni je francuski strip crtač i filmski redatelj. Radi mnogo, i svašta - uključujući i komercijalne, zabavne kiosk stripove, ali važan dio njegova stvaralaštva, onaj koji je umjetnički ambiciozniji, posvećen je razradi identitetskih tema. Sfar se rodio od oca Sefarda, sjevernoafričkog Židova, i majke ukrajinske Aškenaskinje.
Kroz njegovu imaginaciju i izvanredan likovni dar biva to nevjerojatno bogata i plodonosna kombinacija. Način na koji Sfar u “Rabinovom mačku” rekonstruira dijelove svoga identiteta neusporediv je, jer spaja različite i teško spojive stilske i žanrovske elemente. Onaj tko bi tako htio, mogao bi “Rabinovog mačka” čitati kao intelektualno-avanturistički strip, čak i kao zabavnu grafičku literaturu iz aerodromskih čekaonica, ali, istovremeno, malo bi se danas našlo tako ozbiljnih i tradicionalno postuliranih identitetskih romana kao što je ovaj.
O skoro već iščezlom svijetu alžirskih i sjevernoafričkih Sefarda Joann Sfar pripovijeda kroz priču o rabinu i njegovom mačku, ali u njoj su sadržane povijesne, kulturološke i političke činjenice epohe, ona pripovijeda o antisemitizmu i o suživotu (da upotrijebimo i tu ubijenu bosansku riječ), i o svemu onom što je činilo društveni i životni okvir jednog svijeta. Njegov crtež ekspresivnošću karaktera likova podsjeća na Huga Pratta, dokumentarističan je kao u Willa Eisnera, Sfar je sklon (istina ne u “Rabinovom mačku”) likovnim citatima Marca Chagalla... Ovo je zaista veliki roman, nevjerojatne slojevitosti...
Židovski je humor, kao i svaki drugi urbani, intelektualni, oduhovljeni humor, izrazito autorefleksivan, autoironičan i blasfemičan. Između izrazite ceremonijalnosti tradicijskoga židovstva, koje kao ni islam nije samo vjera, nego je i dugi spisak uputa za svakodnevni život i za svaku zamislivu životnu okolnost (o kojoj biste se svakako trebali posavjetovati sa svojim rabinom), i bliske sumnje, blasfemije i otvorenog bezbožništva, neusporedivo je manje koraka, barem u umjetnosti, nego između kršćanske religioznosti i kršćanskoga ateizma. Nije sad važno zašto je tako, u doktrinarnom, povijesnom i društvenom smislu, ali ta bliskost vjere i nevjere, molitve i ruganja, moćno je umjetničko sredstvo, kojim se služe i Joseph Roth i Joann Sfar, i Art Spiegelman i Danilo Kiš.
Evo jedne čudesne rabinove propovijedi Sfarovog stripa: Moraj verabotai, dragi prijatelji, upoznao sam jednoga Židova koji je uvijek jeo svinjetinu. A na šabat je pušio. I nikad se nije molio. Kahal Hakadoš, pogledao sam ga i pomislio: Ti ne štuješ Toru koja daje upute za življenje.
Ti to ne znaš, ali moraš biti manje sretan nego ja. Dobro sam ga promotrio, i ne vjerujem da je živio lošije od mene. Dakle, prijatelji, ako je moguće biti sretan bez poštivanja Tore, zašto se zamarati primjenom tolikih zapovijedi koje nam tako kompliciraju život? Na te njegove riječi ljudi u hramu su se počeli smijati i dobacivati mu: Hajde, Abrahame, reci nam zašto, čekamo te. On ih je samo gledao, i slegnuo ramenima: Pa i ne znam zašto. Abrahame, je li se ti to nama rugaš, pobunili su se, hoćeš li završiti tu svoju propovijed, iskali su poantu, što je s ovim rabinom, vikali su jedni, lud je, eto što, odgovarali su drugi.
On ih je smirio: Hajmo izreći kiduš jer, ako zakasnite na večeru, vaše će me žene ukoriti... Jom Hašiši vajehulu hašamajim vehaarec vehol cevaam... I tu je kraj propovijedi, i kraj jedne epizode iz “Rabinovog mačka”. Ruga li se to, možda, Joann Sfar židovskim pobožnostima? Nipošto, on upravo ovom scenom pokazuje koliko je duboko religiozan bio njegov rabin. I koliko je njegova vjera iznad i izvan razumski postavljenih činjenica o ovome svijetu, i o sreći i nesreći u njemu.
Vijest o “Rabinovom mačku”, a onda i dva albuma s engleskim titlovima, stigla su do mene davno, prije četiri-pet godina, zahvaljujući prijatelju i stripadžiji Vladi Šagadinu. Njemu sam, u znak zahvalnosti, ali i kao svojevrsni narativni komentar, posvetio priču “Rabinova mačka”, objavljenu u knjizi “Mačka, čovjek, pas” (Rende, Beograd 2012). Zahvaljujući Nebojši Radiću, uredniku Bookglobea, “Rabinov mačak” je konačno stigao i u Hrvatsku, kao malo kulturno, likovno i književno čudo. Dogodilo se to u zla doba, kada je Hrvatska bila kao nožem podijeljena između mržnje i straha.
Jedni su mrzili, jer ih je bilo više, i mržnja im je davala nadljudsku snagu, a drugi su premirali od straha. Na neki način, boljeg vremena za ovakve knjige nema. “Rabinov mačak”, naime, govori o narodu čija je povijest protekla u strahu i u pokušajima da utekne mržnji. Iz straha je nastala velika umjetnost, strahom se oštrio dar njezinog prepoznavanja. Vječna priča o Židovima i o onima koji se tako osjećaju.