Noa je moj susjed, mali Hvaranin. Živimo u istoj zgradi u lijepom i mirnom okolišu Šestina pod Sljemenom. Noa je vrlo živahan, veseo i znatiželjan troipolgodišnji dječačić. To nije baš sama po sebi razumljiva činjenica s obzirom na drame koje je proživljavao u svom životu od prvoga dana, čak i prije rođenja.
Dan nakon Božića 2010. godine počele su komplikacije. Noinoj je mami tijekom trudnoće umrla majka, bila je u dodatnom stresu. Trudovi su počeli prije očekivanog termina. Dopremljena je helikopterom s Hvara u splitsku bolnicu na Firulama.
Umjesto carskog reza, što liječnici smatraju uobičajenim postupkom u takvim okolnostima, Noina je mama imala vrlo težak porod. Trajao je 15 sati. Noa je jedva preživio. No, tek se poslije u Zagrebu utvrdilo s teškim posljedicama.
Dolazak u Zagreb
Pri porodu je, naime, neko vrijeme ostao bez kisika. Na pretragama u Zagrebu dijagnosticirane su posljedice koje su šokirale Noine roditelje: cerebralna paraliza i epilepsija. Prognoze su bile zastrašujuće. Srećom, nisu se u potpunosti ostvarile…
Noa nam se doselio u Šestine prije dvije godine. Bio je razdražljiv i uplakan. Teški lijekovi, kakvi su po definiciji epilepsani, ostavljaju niz neželjenih popratnih pojava. S mukom je dizao glavu, svi su mu pokreti bili grčeviti.
Viđao sam ga pred kućom, uvijek u naručju tate Prospera. Roditelji su iskušali sve moguće terapije. Trud i bezgranična posvećenost sinu nisu ostali bez rezultata.
Terapeutkinja Skočilić iz Klaićeve bolnice i profesorica Barišić na Rebru dale su sve od sebe, objašnjava Prosper. Prebrođene su najteže, čak i po život opasne krize. Stanje se stabiliziralo. Došlo je vrijeme za rehabilitacijski program u Maloj kući.
Noa sada drži glavu uspravno, veseo je i smije se, zove mamu i tatu, ima dobar apetit i odnedavno sam traži hranu, razgovjetno izgovara: njam. Sve više i jasnije artikulira odnos prema okolini, sve se bolje snalazi u različitim okolnostima. Njegov ga tata odbija posjesti u invalidska kolica. Spretno i brzo puže, svi očekujemo da će brzo prohodati.
Udar iz HZZO-a
Posjetili su nas u nedjelju. Noa je brzo otpuzao do radijatora i uz njega se sam uspravio, očigledno ponosan na svoj napredak. Sve se, dakle, razvija na najbolji mogući način? Ne baš.
Upravo kada svi očekujemo njegove prve samostalne korake, njegov je rehabilitacijski program zaustavljen. Sada, kada bi trebao imati logopeda i defektologa u individualnom tretmanu, ispriječila se birokracija. Umjesto pet besplatnih jednosatnih tretmana tjedno preko HZZO-a dobio je pravo na samo jedan sat preko HZZO-a.
Umjesto besplatne njege otac će morati skupo plaćati: satnica specijalista stoji 300 kuna, u mjesečnom iznosu oko 10.000.
Noa je formalno Hvaranin, a ne punopravni Zagrepčanin, nadležne su hvarske i splitske ustanove, kažu propisi. Prosper s gorčinom primjećuje kako se stranci s dozvolom boravka u Hrvatskoj mogu liječiti gdje žele, građani Hrvatske ne.
Prosper je na rubu izdržljivosti. Doslovce. Kada se Noa rodio, imao je 107 kilograma, sada nešto više od 70. Na razne medicinske i slične usluge potrošili su više od četvrt milijuna kuna.
U početku izdaci nisu bili problem. Noini su roditelji bili vrlo uspješni turistički poduzetnici, u Jelsi su čak otvorili i benzinsku stanicu. No, na karijere su morali zaboraviti, sve je bilo usmjereno na preživljavanje i oporavak sina.
Dobri ljudi pomažu
Vjerujem da će moji susjedi ipak ubrzo nastaviti poslovnu karijeru, jer će Noa prohodati. Nasuprot krutoj birokraciji uvijek ima ljudi koji žele pomoći. Poput odvjetnika koji besplatno pomažu Noinim roditeljima u sporenju bešćutnih zakona i propisa. Ili hvarskih rotarijanaca koji su prošle godine biciklijadu na Jelsi posvetili Noi i prikupili značajna sredstva za terapije i slične izdatke.
Vjerujem da ćemo opet pronaći način da pomognemo Noi, da će on prohodati, a njegovi roditelji nastaviti uspješne poslovne karijere.
No, što je s roditeljima u sličnim okolnostima koji nemaju nikakva sredstva niti prijatelje.