Mario Monti se nudi za premijera onima koji prihvate njegov program - koji smatra nezaobilaznim ako se želi izbjeći ponovan pad prema krizi, gubljenju povjerenja tržišta i političkog ugleda - ali se ne kandidira, niti će ijedna lista na parlamentarnim izborima 24-25 veljače nositi njegovo ime. To je obznanio na tradicionalnoj starogodišnjoj konferenciji za novinare predsjednika talijanskoga Ministarskog vijeća (ovaj put u ostavci) koju je Monti preselio s petka u jučerašnju nedjelju, kako ne bi prethodila njegovoj ostavci i raspuštanju Parlamenta.
Nosi jedva 6 posto
U razgovoru s utemeljiteljem rimske Repubblice i prijateljem Montijeva oca pa Montija, novinarom Eugeniom Scalfarijem, Monti je bez zadrške rekao da njegove simpatije stoje s (pretežno demokršćanskim) centrom, ali i da je svjestan da bi ta grupacija bez njega mogla dobiti 10-12 posto glasova a s njime tek nekih 6 posto više - što znači da ne bi mogao dobiti premijerski mandat nakon izbora.
Berlusconi ga šokirao
U razgovoru sa Scalfarijem Monti je izrazio zaprepaštenje povratkom Berlusconija u političku borbu i njegovim pokušajem da zabašuri u kakvu je ekonomsku dramu Italiju bacila njegova politika, prouzročivši gubitak ugleda i izolaciju Italije unutar kluba velesila. Monti - ipak prije svega ekonomist pa onda političar - nije kadar shvatiti da će u biračkom tijelu takav Berlusconi imati veću podršku od njega, koji je Italiju u 13 mjeseci za uši izvukao iz džema.
S druge strane, čini se da Monti ne shvaća da Italiju nije izvukao prvenstveno on, nego građani koji su prignuli šiju, podmetnuli leđa i pristali na teške žrtve u strahu da sutra ne bude kasno i još gore.
Dok Scalfari predviđa Berlusconiju više od 20 posto (a sam Berlusconi sebi najavljuje 40 posto i pobjedu), Monti najavljuje da ni po koju cijenu neće biti saveza između centra - a ni Montija - s desnicom i Berlusconijem, prihvaćajući kao samorazumljiv zaključak da to vodi ka poslijeizbornoj koaliciji lijevog centra predvođenoga Bersanijem (koji bi mogao računati na 35-40 posto glasova) i centra (s Casinijem, Finijem, Montezemolom itd.). Logika govori da će u tom slučaju premijerski mandat zahtijevati i ishoditi Bersani. I da će Monti nekako ići s njim, jer je u zadnjoj noći prije konferencije za novinare skontao da ne smije protiv njega. Ako bi išao protiv Bersanija, ugrozio bi i ono što je postigao, a ako bi se nekako dogovorio s Bersanijem, nakon izbora, mogao bi sačuvati suštinu svojih reformi, dok bi Monti Bersaniju poslužio kao jamstvo pred Unijom i osobito eurozonom.
Okomio se na sindikat
Uostalom, Bersani je prije nekoliko dana išao u Bruxelles da van Rompuyja uvjeri u ono što je govorio i u predizbornoj kampanji: da Italija pod njegovom eventualnom vladom neće odustati od obaveza koje je preuzela pod Berlusconijem i Montijem.
I na konferenciji za novinare Monti se okomio na Berlusconija, naglasivši da mu je “teško pratiti Berlusconijevo rezoniranje”. Okomio se i na Vendolinu postkomunističku ljevicu te na najveći sindikat CGIL, dakle dijelove lijevog centra koji su kritizirali njegove reforme tvrdeći da ceh plaćaju najslabiji i radnici.