Poklopilo se, slučajno, da su dva posve različita umjetnika provodila posljednjih nekoliko dana i noći u galerijskom prostoru, Stipan Tadić u SC-u, a Stanislav Habjan u galeriji Forum.
Stipana Tadića posjetili smo u “njegovoj” galeriji, da vidimo kako izgleda slika koju dovršava. Proces je, dakle, obrnut, nije izložio već dovršenu sliku, već ju je stvarao tijekom izložbe.
I dok pričam Tadiću o Habjanovoj izložbi, citatima iz Jarmuschevih filmova, o dječjim igračkama, stolu sa žesticom, koji se naziru kroz izlog galerije Forum, te kako sam vidjela Habjana dan ranije kako ugodno razgovara s fotografkinjom Slavkom Pavić, mlađi umjetnik oduševljen je podudarnošću. Habjana izuzetno cijeni.
Slika i posjetitelje
Stipan Tadić, dakle, u galeriji SC-a živi svoju svakodnevicu. Na gornjem katu spava, kaže, sasvim ugodno, iako je prethodnu noć radio na slici sve do četiri ujutro, pa mu pomalo predstavlja problem buđenje u devet, kada je predviđeno da prva publika može ući i porazgovarati s autorom. Takav je, naime, koncept. A ako među posjetiteljima pronađe inspiraciju za pojedini lik za sliku na kojoj je mnogo ljudi, i taj će se posjetitelj, možda, naći na djelu koje stvara; više je, pokazuje, riječ o detaljima, torbi, kosi ili sl., nego o konkretnoj osobi. Uz sliku su i skice, fotografije, razmazana paleta, boje, kava, popijeno pivo, cigarete, mobitel, uglavnom, uobičajen prizor iz ateljea.
Pogledajte foto-galeriju
Slika je golemih dimenzija, prikazuje život slikara, rođenog 1986. godine, od njegova života pa sve do smrti. On, naime, zamišlja kako izgleda njegova smrt, odnosno ono što se odvija nakon što je umro, i sve to zorno prikazuje.
Upravo je izišla knjiga Vere Horvat Pintarić “Umijeće opisivanja” u kojoj tumači kako su Picasso i Kraljević na autoportretima predvidjeli svoju smrt. No, dok su stvarali te slike, bili su joj blizu, jedan je već prešao devedesetu godinu, drugi boluje od tuberkuloze. Tadić je mlad i posve zdrav, no zanimljivo je predviđanje vlastita sprovoda.
Sprovod podno Biokova
Sprovod Stipana Tadića odvija se podno Biokova, odakle je podrijetlom njegova obitelj. Događa se u suton, doba kada je često tamo, kao dječak, znao promatrati pogrebne povorke. Pod plavičastim nebom, s rijetkim oblakom, na vedar dan. Došle su rijeke ljudi, njih na stotine. U stvari im se ne nazire kraj, jer se gube u jednom trenutku iza ograde, nemoguće je točno predvidjeti koliko ih je. Mnogi su očajni zbog njegove smrti, povraćaju, padaju u nesvijest, čupaju kosu. Jedan je na sprovod došao sa svojim psom, stoji po strani. Umjesto potpisa, u donjem kutu slike umjetnikov je kostur.
Sprovod je na desnoj strani od centralne figure. U sredini je umjetnik, s bradom, kraj njega kostur koji mu šapće kako na svakoga dođe red, pa je evo, došao i na njega, dok u ruci drži pješčani sat. Na lijevoj strani slike događaji su koji su obilježili umjetnikov život, poredani narativno, kao u formi stripa..
Padaju u nesvijest
Sve počinje Tadićevim rođenjem u Petrovoj bolnici; u tom se dijelu slike najviše približava spomenutoj formi. Zidovi su ponegdje otvoreni prema promatraču, pa vidimo bebu Tadića, netom nakon rođenja, zatim se nižu gradovi u kojima je neko vrijeme boravio, poput Salzburga ili Pariza, no naslikani su u renesansnoj perspektivi, s vodom oko grada, pa studij na Akademiji, putovanje s prijateljima Italijom kada im se javlja u snu sveti Franjo Asiški, pa onda Medika, prostor mnogih ateljea ali i dobrih tuluma. Zanimljive su paralele: na obje strane slike ljudi padaju u nesvijest i povraćaju, na lijevoj strani zbog pijanstva, na desnoj to je fizičko iskazivanje tuge zbog gubitka voljene osobe.
Ono što nedostaje na ovoj narativnoj slici vizualni su podaci kako je živio između mladosti i smrti. No, možda Tadić misli da to naslućujemo iz sprovoda; prvi je uz lijes ženski lik (supruga, možda?), neformalna je atmosfera, mnogo je ljudi, znači da je bio omiljen...