Ljerka Ćosić ovih je dana vrlo zaposlena. Rijeke ljudi oko blagdana Svih svetih slijevaju se na zagrebačka groblja, čija je ona direktorica. Supruga pokojnog Krešimira Ćosića, hrvatske košarkaške legende, ostavlja dojam jednostavne, smirene i ugodne žene. Nije joj drago medijsko eksponiranje. No, ponekad, razmišlja na glas, u poslu kojim se bavi i zbog funkcije koju obavlja, to je jednostavno - nužno. Odmah je istaknula da o sebi i o privatnom životu ne želi govoriti, kao ni o Mormonskoj crkvi, jer ona nije mormonka kao što je bio njezin suprug. Prije Gradskih groblja, Ljerka Ćosić je radila u Hrvatskoj gospodarskoj komori koju ovih dana potresaju ozbiljni skandali. Dulje razdoblje prije Komore, pak, nije radila ništa. Živjela je sa suprugom Krešom u Washingtonu gdje je samo on radio, a ona se brinula o djeci. A puno prije Amerike radno iskustvo je stjecala u Generalturistu. Profesorica je francuskog jezika i sociologije, ali je u struci radila vrlo kratko, tek na početku svog poslovnog puta.
Kakva je situacija na zagrebačkim grobljima? Funkcionira li sve kako treba?
- To je već manje-više uhodan sustav. Volim reći da se za ove dane zapravo pripremamo cijelu godinu. Naravno, svaka sezona nosi svoje poslove i obveze, pa tako i jesen. Muči nas hrpa lišća koju treba počistiti, a kako mi čistimo, tako ono opet pada. No, mislim da ljudi to razumiju. Uvijek se nađe nešto što treba mijenjati, počupati, posaditi... Vrlo uobičajeno. Naravno, stalo nam je do toga da ovih dana groblja budu malo više “ušminkana”. Ali, trudimo se doista cijele godine da groblja budu čista i uredna. Posla uvijek ima.
Postoje li statistika, koliko ljudi koji ovih dana prođe gradskim grobljima?
- To je vrlo teško reći ili izračunati. Ipak, ako bismo uzeli za primjer Mirogoj koji ima oko 60 tisuća grobova i ako kažemo da svaki grob posjeti barem troje ljudi, mogli bismo reći da samo na Mirogoj dođe oko 180 tisuća ljudi. Teško je računati jer ljudi posljednjih godina ne čekaju više blagdan, nego se broj posjetitelja povećava tijekom cijelog tjedna. I to se osjeća i vidi i po prometu. Od rotora na Mirogoju promet je otežan i tjedan dana ranije. No, zahvaljujući policiji, postoji neki red. Na blagdan i dan ranije ne održavamo pogrebe. Inače ih subotom nema, ali ovaj put smo napravili iznimku, ne možemo čekati, tako da je na Dušni dan već bilo pogreba. Uostalom, radno vrijeme tih dana je dulje. Groblje je otvoreno cijelu noć.
Koji su najčešći problemi na koje nailazite? Krađe?
- Nažalost, krađa ima jako puno. To je ono što me žalosti i teško se s time mirim, no tome ne možemo stati na kraj. Uz silan napor i koliko god se trudimo, to je nemoguće spriječiti. Gradska groblja osiguranjem imaju pokrivene krađe metalne galanterije: metalnih vaza, lampaša... Ali svijeće i plastične lampaše, cvijeće, to se, nažalost, ne može pokriti osiguranjem i to ljudima nitko ne može nadoknaditi. Takve krađe se tretiraju kao krađe male vrijednosti i tu čak ni policija ne može ništa. Lani su naši radnici vidjeli gospođu koja je uzimala cvijeće na krematoriju, ali je sve ostavila i pobjegla. Naši ljudi nemaju pravo zadržati te ljude, eventualno, ako se na porti uspije nešto odviti, no, vrlo teško. Dođe policija i kaže kako je to krađa male vrijednosti i - nikome ništa.
Ima li noću čuvara na groblju?
- Noću nema čuvara na samom groblju. Međutim, groblje se noću zatvara i postoje čuvari na portama. Uostalom, naše iskustvo pokazuje da se krade danju, ne noću. To su velike površine. Naši redari hodaju oko grobova, ali vi ne znate je li taj netko došao zapaliti svijeću nekom svom ili namjerava nešto uzeti s groba.
U čemu se sastoji vaša odgovornost?
- Puno toga je naš zadatak. Prvo ono redovito, svakodnevno - ukopi, održavanje... Mi upravljamo sa 28 groblja. Uz tri velika groblja - Mirogoj s Gajem urni, Miroševac i Markovo polje - tu su i ona u: Brezovici, Jakuševcu, Klari, Kupinečkom Kraljevcu, Lučkom, Odri, Čučerju, Granešini, Gornjem Vrapču, Stenjevcu, Gračanima, Šestinama, Markuševcu, Remetama, Resniku, Sesvetama, Cerju, Glavnici Donjoj, Kašini, Moravču, Vugrovcu Donjem, Planini Donjoj, kao i tri zatvorena groblja: Staro Sesvetsko, Starokatoličko i Bolničko groblje. Velike su to površine. Osim redovitih stvari koje sam spomenula, ukopa i kremacija, održavamo ih, što uključuje čišćenje, orezivanje, sadnju bilja, košnju, grabljanje... Sve je to naš posao. A tu je i održavanje cesta i zgrada kojima upravljamo. Puno je to posla i obaveza.
Koliko je ljudi zaposleno u Gradskim grobljima?
- Tristotinjak.
Kad ste vi došli na čelo podružnice?
- 1. travnja 2004. godine. Dakle, tu sam već devet godina.
Prije nekoliko godina Josip Radeljak i Biserka Petrović sporili su se zbog reflektora koje je Radeljak postavio u blizini groba Ene Begović, pa je majka Dražena Petrovića, čiji je grob u blizini, smatrala to neprikladnim i požalila se na njega. Koliko često se događaju takve stvari?
- To je bila specifična situacija. Nije bilo drugih sličnih. Treba biti svjestan da su to za ljude osjetljivi, bolni trenuci, pa se događaju i takve situacije. Naravno, uz malo razumijevanja bi se te stvari mogle izbjeći. Tužno je to. Mislim da mrtve treba ostaviti na miru, a ne se preko njih svađati i riješavati probleme. Svakome od nas su njegovi najmiliji, o tome nema govora, neovisno o tome je li to Dražen Petrović, Ena Begović... Na kraju krajeva i moj suprug Krešo je ondje pokopan. Barem na onom svijetu bi svi trebali biti jednaki.
Koliko ljudi uopće smiju samostalno, bez kontrole uređivati okoliš groba?
- To zapravo nije dopušteno. Za sve što se na grobovima radi treba suglasnost. Na svim grobljima, a posebno na Mirogoju koji je zaštićeno kulturno dobro. Dakle, osim naše suglasnosti, za Mirogoj je potrebna i suglasnost Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ništa ne radimo bez njihove suglasnosti. Za sve što radimo na Mirogoju tražimo njihovo odobrenje. Naravno da ljudi ne mogu raditi što god im padne na pamet. Kad bismo tako funkcionirali, to bi bio kaos na grobljima. I na malim grobljima se zna dogoditi da ljudi nešto naprave mimo nas i to redovito bude problem i često smeta susjednom grobu. Reda mora biti i treba ga se držati i voditi računa o tome. Ljudi znaju posaditi i neka stabla koja se u početku čine zgodna, malena, nikome ne smetaju, no kad narastu, onda nitko nije kriv i nije dogovoran. Ne bi trebalo to raditi. Mi posadimo što mislimo da je u redu i da ima smisla. Ponekad i dajemo dozvole da netko nešto posadi. Teško je ljude odbiti i reći “ne može”, ali treba više razumijevanja. To nije naš inat, nego treba shvatiti da nas ima puno i kad bi svatko radio što mu padne na pamet, ne bi bilo dobro.
(...)