Dok su nam u Pyongyangu, glavnom gradu Sjeverne Koreje, u skučenoj aerodromskoj zgradi, sive, neinventivne, socrealističke arhitekture, vojnici i carinici zagledavali u laptope i prtljagu, mobitele ubacivali u crnu vrećicu, s obećanjem da će nam ih vratiti pri odlasku iz zemlje, a na ruke stavljali plavu traku kako bi svi znali da smo strani novinari, kraj nas je prošao bračni par srednjih godina s dvoje djece. Posve su se razlikovali od ljudi i ambijenta kojim su prolazili: dotjerani, raspoloženi, u odjeći veselih boja, s gomilom prtljage i paketa. Nisu bili stranci jer su na izlazu razmijenili nekoliko riječi s dvoje domaćih ljudi, a premda je po njih došao vozač s crnom Toyotom, nisu bili ni previsoki politički ili partijski dužnosnici, jer su sami nosili prtljagu. No prema svemu drugome, od samouvjerenog držanja do elegantne odjeće, odskakali su od ostalih ljudi. Bili su to, poslije smo shvatili, pripadnici sjevernokorejske društvene elite.
Za boravka u toj najzatvorenijoj i najmističnoj državi svijeta, dvoje naših vodiča, 28-godišnja djevojka i 40-godišnji muškarac, zaposlenici ministarstva vanjskih poslova, na sličan su se način razlikovali od sredine u kojoj su ljudi vrlo skromno odjeveni, i to samo u dvije boje - sivoj i crnoj. Djevojka je za našeg boravka promijenila pet kompleta haljina i kostima, uvijek je imala cipele i torbe u odgovarajućim bojama, a muškarac je nosio nekoliko tamnih odjela, snježnobijelih košulja i šarenih kravata. Naučili su jezike dok su s roditeljima, koji su im bili diplomati, živjeli u inozemstvu, bračni su im drugovi također radili u ministarstvu i tako se zatvorio krug u kojemu žive izabranici režima.
Betonska ograda
Kada smo za vožnje Pyongyangom prolazili pokraj tri ili četiri metra visoke betonske ograde, na čijim je vrhovima bila bodljikava žica, dvojica vojnika naoružana kalašnjikovima, otvorila su golema, teška metalna vrata kako bi propustili automobil. U tom trenutku pred nama je iskrsnula rezidencijalna četvrt u kojoj žive najviši državni, partijski i vojni dužnosnici režima Kim Jong-una. Unutar tvrđave nalaze se škole, vrtići, dućani, ambulante, parkovi, dječja i sportska igrališta, pa se pripadnici društvene kreme ne trebaju miješati s ostalim svijetom. Da bi taj dio grada bio hermetički zatvoren i odvojen od ostalog svijeta, brinu se vojnici pod teškim naoružanjem, koji su raspoređeni duž kilometara dugačke ograde. U taj privilegirani svijet nemoguće je ući pa su oni upućeni jedni na druge, međusobno se druže i žene…
Kada je otac današnjeg diktatora Kim Jong-il krajem 2009. uvezao prvih 70.000 mobilnih telefona, američke obavještajne službe procijenile su da upravo toliko ljudi spada u taj, najprivilegiraniji društveni sloj. Sve tri generacije ugnjetavača, djed Kim Il Sung, sin Kim Jong Il i unuk Kim Jong-un, prema istom su modelu kupovali lojalnost vladajućih elita: one nikada nisu osjetile glad i neimaštinu, dobili su luksuzne stanove u kojima uvijek ima struje i vode, mogu kupovati uvoznu robu u specijalnim dućanima, dakle, na raspolaganju im je sve ono o čemu obični ljudi u Sjevernoj Koreji mogu samo sanjati. Prošle godine Sjeverna Koreja uvezla je luksuznih roba i pića u vrijednosti od 645 milijuna dolara, što je za jednu od najsiromašnijih država svijeta doista nezamisliv luksuz i privilegij.
No, ovih je dana ta idila do temelja uzdrmana: iz rezidencijalne četvrti, tog malog raja usred pakla, vojnici odvoze obitelji suradnika, prijatelja i rodbine nedavno likvidiranog drugog čovjeka države, tetka 30-godišnjeg diktatora, 67-godišnjeg Jang Song Thaeka. Procjenjuje se da je u 40 godina, koliko je Jang bio uz diktatorsku dinastiju, stvorio mrežu od najmanje sedam tisuća poslušnika, koju Kim Jong-unova soldateska mora sada likvidirati i eliminirati iz društva. Najodaniji suradnici već su javno pogubljeni, a njihove obitelji, kao i obitelji onih koji su uspjeli izvući živu glavu, završavaju u zloglasnim radnim logorima.
Pripreme za čistku
Kada su 5. studenoga objavljene satelitske fotografije proširivanja i nadograđivanja novim objektima gulaga 15 i 16, malo je tko mogao zamisliti da su započele pripreme za najveću čistku od kada je 1949. Kim Il Sung zasjeo na grbaču sjevernokorejskog naroda. Da je 30-godišnji Kim Jon-un bio dobar učenik svojih predaka, pokazuje dugoročno i proračunato pripremanje udara protiv Janga. Odmah su emitirane televizijske snimke njegova uhićenja, suđenja pred prijekim sudom, a isti je dan izbrisan sa svih javnih dokumenata i fotografija. Kim Jong-un nije se ustručavao ni poniziti Jangovu suprugu, sestru svog oca: imenovao ju je šeficom državnog odbora za pogrebe, što je uvredljivo za jednu od najmoćnijih žena režima. Uz to, nije joj dopustio da se pojavi na obilježavanju druge obljetnice smrti njenog brata Kim Jong Ila, na kojoj je mladi tiranin predstavio novi državni i partijski vrh.
U logorima u Sjevernoj Koreji zatočeno je oko 200.000 ljudi, žene, djece, a samo u logoru 15, poznatom pod nazivom Yodok, natrpano je oko 50.000 neprijatelja režima i njihovih obitelji. Budući da ubijeni, smijenjeni i uhićeni Jangovi suradnici imaju oko 15 tisuća bliže i daljnje rodbine, za toliko će se povećati broj novih kažnjenika. Dakle, cijeli jedan mali grad nesretnika koji će biti izloženi nezamislivim torturama. Mnogi od njih neće preživjeti jer u tim logorima vladaju nesnosni uvjeti, glad, ubojstva, mučenja, teror, patnje, silovanja… Među samizdat literaturom u kojoj bjegunci iz Sjeverne Koreje opisuju strahote kroz koje prolazi taj nesretni narod, ističe se knjiga višeg vojnog časnika i čuvara logora, Kim Yonga, “Dugi povratak kući”, u kojoj je detaljno opisan užas u logorima smrti u kojima, među ostalim, vlada i kanibalizam.
Jang je bio desetljećima politička ikona, najbliži suradnik Kim Jong Ila te politički mentor njegova sina Kim Jong-una. Najprije se vjerovalo da je Jang pao kao žrtva borbe za vlast i želje mladog Kima da se nametne kao jedini autoritet u državi, no nakon što se pročitalo cjelovito obrazloženje smrtne kazne, otkrilo se da je Jang likvidiran jer je jednoj stranoj zemlji namjeravao jeftino rasprodati zemlju i rudno bogatstvo. Premda nije spomenuto njeno ime, odmah se prepoznalo da je riječ o Kini, jedinoj preostaloj saveznici tiranina Kima. Jang se inače dugo zalagao za ekonomske reforme, predlagao je da se preuzme kineski model razvoja i zbog toga je inzistirao na uspostavljanju što bližih veza s Pekingom. Više se puta sastajao s kineskim predsjednicima i premijerima, koji su polagali u njega velike nade, vjerujući da je moćniji nego što jest te da će pozitivno djelovati na nećaka.
Likvidacijom Jang Song Thaeka tiranin Kim je poslao jasnu poruku svijetu i svojim građanima: u Sjevernoj Koreji nema mjesta za drugog ili trećeg čovjeka, postoji samo jedan, onaj koji sve konce drži u svojim rukama i koji ne tolerira nikoga drugoga, a to je Kim Jong-un. Taj brutalni obračun otkrio je, doduše, i sve slabosti i nestabilnost režima u kojemu se permanentno vodi borba vlast, ali s druge strane, mladi Kim je sada za dugo zacementirao monolitnost svog režima u kojemu će bez otpora razvijati ekstremni i neograničeni kult ličnosti, što i nije tako teško, s obzirom da je kultura vođe i kulta ličnosti utemeljena na konfucijskom nauku, jednom od temelja sjevernokorejske tiranije.
Kim je uništio Janga kako bi učvrstio svoju poziciju za koju su Kinezi tvrdili da je problematična, budući da nema karizmu vođe, no teško je odgonetnuti zašto se tako otvoreno okomio na Kinu, najvećeg dobrotvora i ekonomskog partnera njegove zemlje. Pomoć Kine Sjevernoj Koreji u hrani godišnje premašuje milijardu dolara, a uz to Peking je i najveći vanjskotrgovinski partner Pyongyanga.
(...)