Na slici “5. kolovoz” Stipan Tadić radio je pola godine. Prethodio joj je niz pripremnih crteža. Nastala je na narudžbu arhitekta s Korčule Marka Padovana. Prva je ideja bila parodija povijesne slike Otona Ivekovića “Dolazak Hrvata”. No, zamišljeno je da je smještena u današnje vrijeme pa su mjesta koja su na Ivekovićevoj slici zauzimali kralj, plemstva, vojska i vitezovi, preuzeli investitori, arhitekti, građevinari i geodeti. Riječima samog naručitelja: “Jučer smo bili kraljevi i vitezovi, danas smo investitori i arhitekti. Uvijek smo isti...”
Riječ je o temi koju mladi naručitelj dobro poznaje pa je ova ironična slika dobila i kolokvijalni naziv “Epska oda legalizaciji” (iako Tadić, doduše, tvrdi da je u stvari riječ o betonizaciji, no to su ionako uzroci i posljedice).
Stipan Tadić u početku se točno držao narudžbe. Počeo je s fotosessionom na kojemu je snimao svoje poznanike. Ti su se poznanici na prvoj verziji slike našli u ulogama spomenutih arhitekata, ali i gradonačelnika lokalnog mjesta te slučajno zalutalih turista, pomalo karikaturalno prikazanih, dakle, svih onih koji su se, slučajno ili namjerno, našli u nedirnutom pejzažu.
Greta i Galerija umjetina
Kako se može vidjeti i na blogu koji vodi mladi umjetnik, mnogi su ljudi na tim verzijama slike, iako su u divljoj prirodi, odjeveni u odijela i svečane haljine, dok zajedno proučavaju neke tlocrte, pa mjere zemlju, gledaju u daljinu. Pejzaž pri tom promatraju iz iste vizure kao i došljaci na Ivekovićevoj slici.
Kako je Stipan Tadić ove godine obišao cijelo zaleđe Jadrana biciklom, stekao je dobar uvid. Osim toga, za detalje, primjerice oko urbanizacije i kuća na Viru, služio se i Google Street Viewom.
Malo-pomalo, ljudi su nestajali sa slike jer je umjetnik želio priču koja je posve pročišćena. U pretposljednjoj verziji slike još je bila ostala samo mačka, u posljednjoj verziji nema niti nje. Nema, dakle, više živih bića, postoji tek naznaka; na slici su, naime, uz nagurane kuće na Viru, simbol lošeg urbanizma, ali i arhitektonski opjevani gradovi poput Zadra. Tu je i Motovun, srednjovjekovni grad koji stoji kao čista suprotnost bezličnim šetnicama koje se mogu naći na bilo kojoj obali bilo kojeg grada, loša posljedica globalizacije. Pa ušće Neretve. U pozadini, na planini bukti požar. U prvom su planu, gdje su bili ljudi, sada mješalice za betone, kemijski WC Toi Toi, kolica, građevinski materijal...
- Riječ je o nadrealnom kolažu kojim sam želio prikazati cijelu Dalmaciju - kaže umjetnik.
A Padovan, mladi investitor, pak, prigrlio je promjene, on sliku čita kao umjetnikovo viđenje mogućeg ili neizbježnog: - Prikazao je ležajeve u kojima nema tko ležati, strojeve kojima nema tko upravljati...
Slika se u početku trebala zvati “Betonizacija hrvatske obale”, no izlaže se pod nazivom “5. kolovoz” (iz zagrebačke galerije Greta putuje u splitsku Galeriju umjetnina, gdje će se izložba jedne slike otvoriti 12. studenoga).
- Promijenio sam naziv jer sam želio da slika predstavlja jedan posve običan dan u Dalmaciji, svakodnevicu - kaže Tadić.
A za nastanak ovakve slike poželjan preduvjet je i naručitelj koji razumije proces. Koji je u ovom slučaju i približno umjetnikovih godina.
Bageri su prekrili ljude
Nije to prilika koja se često događa, naročito kod mlađih umjetnika, češće je to mukorpan i nezahvalan proces. Pa ako je obrnuto, vrijedi je iskoristiti, što je 26-godišnji Tadić i učinio. - Moram, naravno, prihvatiti zakone tržišta, pa diplomirao sam na Akademiji, ne mogu me više financirati roditelji - kaže umjetnik.
- Ne želim da ova slika ispadne kritika betonaže i apartmanizacije hrvatske obale. Najbolja su ona djela koja precizno opisuju stanje stvari, koja nužno ne nameću svoj stav, već taj stav postane jasan iz opisa situacije. Kao, primjerice kod Seinfelda, čiji humor opisuje često najbanalniju svakodnevnicu - ističe.
Kad je već spomenuo Seinfelda, čini se da na Tadićevoj slici ima mnogo duhovitih detalja, od plastičnih wc-a pa nadalje? - Moguće. No, kad sam primio narudžbu, vidio sam je prije svega kao priliku da naslikam aktualnu situaciju u društvu. Čini mi se da se danas mnogo mladih autora okrenulo prikazivanju intimističkih tema, bave se više samima sobom, a manje društvenim temama - dodaje.
Nije riječ, niti treba biti, o izrugivanju s Ivekovićevim sladunjavo naslikanim motivima.
Tadićeve su teme prepune detalja, simbola, pa ne čudi spominjanje imena slikara koje iznimno cijeni, od Van Eycka, do Boscha.
Uglavnom, kada je započeo sliku, nije slutio da će bager, kao simbol apartmanizacije i betonizacije u nedirnutom i stoga pomalo i romantičnom krajoliku (čemu pridonosi i sutonsko osvijetljenje slike), završiti u prvom planu.
Nastanak slike može se ukratko opisati ovako: prvo su pejzaž prekrili ljudi, a zatim ljude bageri. A nakon dugog procesa, crtanja pa brisanja ljudi, crtanja pa brisanja gradilišta, nova se slika udaljila od direktne interpretacije Ivekovićeve slike, ostala je samo simbolika.
550 portreta
No, slika bi, čini se po početnim skicama, bila ponešto dinamičnija da su na njoj ostali ljudi? - Namjerno sam stišao situaciju, čak i da bude pomalo dosadnjikava. Nisam želio ići na prvu, na šok, činilo mi se to previše banalnim - kaže.
Neobično je kod ovog umjetnika koji se afirmirao kao dobar portretist, da bager završi u prvom planu, dok ljudi nema. Nije mu to, slaže se, bio lagan proces. Naime, Tadića smo upoznali prije dvije godine kada je za svoj diplomski rad naslikao sliku “Diploma”. I na toj je slici dugo radio, dvije godine; konačni rezultat bilo je 550 portreta, na kojima su umjetnikovi kolege, profesori, rodbina, prijatelji, kuharice na Akademiji, zaštitari, smješteni kao gledatelji u HNK. Slikao je mnogo i svoju obitelj, djeda, oca, brata, a pamti se i slika Bandića na bijelom konju.
Nekako su se paralelno po Novom Zagrebu počeli pojavljivati grafiti ovog umjetnika iz Sigeta, prvo na stupovima uz Hreliću, a zatim u Dugavama. A taj gušt i inat s ulice prenio je u svoje slikarstvo. I to je možda baš najuzbudljivije kod ovog umjetnika.