Knjiga austrijskog svećenika Lea Maasburga s naslovom “Majka Terezija” i podnaslovom “Osobni portret” zasigurno ima posebno mjesto u opsežnoj bibliografiji djela o blaženici iz Callcute koju se danas smatra jednom od najupečatljivijih i najvažnijih ličnosti 20. stoljeća.
Svoju posebnost knjiga, koju je u hrvatskom izdanju objavio splitski nakladnik Verbum (može se nabaviti u knjižarama te izdavačke kuće i na web knjižari www.verbum.hr), duguje činjenici da ju je napisao čovjek koji je dugi niz godina bio bliskim suradnikom Majke Terezije i zajedno s njom iskusio kako je to skrbiti za “najsiromašnije među siromasima”.
Maasburg je Majku Tereziju pratio na njezinim brojnim putovanjima po svijetu, ali i boravio u matičnoj kući Reda Misionarki ljubavi u Calcutti, pa je iz njegova vremena provedena uz redovnicu izašla ova knjiga prepuna priča, anegdota i detalja iz života blaženice koji su dosad bili nepoznati široj javnosti.
U posljednje vrijeme puno se piše o “tamnoj noći duše”, odnosno duhovnim krizama kroz koje je Majka Terezija prolazila i koje su otkrivene nakon objave njezinih pisama. Maasburgova knjiga, međutim, čitatelju prenosi sliku Majke Terezije kao žene odane Isusu Kristu i svom pozivu u čijem je životu, kako je napisao svećenik, “radost zauzimala posebno mjesto i to ne samo naravna radost vedra srca, nego i namjerna radost, radost koju se odlučujemo osjećati”. Uz dopuštenje nakladnika, ekskluzivno prenosimo dijelove knjige.
O siromaštvu i pouzdanju
Postoje desetci doživljaja što ih je Majka Terezija uvijek iznova pripovijedala, koji trebaju posvjedočiti upravo ono što je Isus obećao svojim učenicima: “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Mt 6,33)....Kada su njezine sestre opskrbljivale hranom tisuće ljudi u Calcutti, dogodilo se da zalihe hrane nezaustavljivo idu kraju. Sestre su upravo kanile izvijestiti siromahe kako za vikend ovdje više ne će biti hrane.
Unatoč svemu, Majka Terezija im je savjetovala da to ne čine. Povukla se u kapelu na molitvu. Sljedećega je jutra stigao teretnjak pun mlijeka, kruha i marmelade. Što se dogodilo? Vlada je iz nekoga razloga zatvorila škole, a svu hranu koja je bila namijenjena za školski objed djece jedan je razborit čovjek jednostavno preusmjerio Misionarkama ljubavi.
Drugi put im je nestalo brašna. Nije bilo novca da bi se kupile nove zalihe. Sestra koja je radila u kuhinji došla je posve žalosna k Majci Tereziji pa je od nje dobila sljedeći naputak: “Jeste li vi odgovorni za kuhinju? Onda otiđite u kapelu i molite se!” Dok se sestra još molila u kapeli, na njihova je vrata pozvonio neznanac te im dostavio golemu vreću s brašnom.
Susret s Jacquesom Chiracom
Kako je Majka Terezija uvijek vidjela dijete Božje iznad svega, pa i u gradonačelnicima, ministrima i predsjednicima, smjesta otpoče sa svojom pastoralnom djelatnošću. Budući da je još uvijek bila pod snažnim dojmom prekrasna liturgijskoga slavlja što ga je dan ranije organizirala Zajednica “Emanuel”, upita gospodina Chiraca: “Jeste li već bili u Paray-le-Monialu?”
Posve iznenađen, Chirac joj odgovori: “Ne još.”
“Morate otići. Morate otići!”
Premijer je nastojao biti uljudan pa je rekao: “Da, da.”
No Majka je Terezija i dalje bila uporna: “Hoćete li otputovati onamo? Hoćete li?”
Chirac je pokušao izbjeći pitanje: “Dobro... dakle... u svakom slučaju...”
Majka Terezija ne popušta ni za dlaku: “Da? Kada ćete otići tamo? Ali vi sami. Samo vi i Isus, posve sami! Ne u mnoštvu. Vi i Isus.”
Okrenuvši se pritom prema Francisu Kohnu iz Zajednice “Emanuel”, nadoda: “Oče, vi organizirajte put za… vi organizirajte put za…”
Potom upita oca Kohna potiho: “Tko je on?”
Nagnuvši se prema Majci Tereziji, Francis Kohn joj šapnu: “Premijer!”
Majka Terezija potom naglas reče: “Dobro, možete organizirati put za gospodina premijera!”
Božić u SSSR-u
Sve je nazočne preplavio osjećaj općega čuđenja kada su sestre na jedno mjesto okupile raspršene stolice te s krajnjom obzirnošću prema ostalim putnicima u VIP salonu sovjetskih moćnika u moskovskoj zračnoj luci započele tiho moliti i pjevati svoje dnevne molitve. U velikoj je prostoriji zavladala tišina koja bi pristajala za vrijeme molitve u katedrali na Badnjak. Jedino sam se pribojavao da stražari koji su stajali ispred vrata ne bi iznenada prekinuli ovu pobožnost koja se odvijala u srcu sovjetskoga carstva te opet uspostavili ateističku “normalnost”.
Tek što utihnu posljednja Zdravomarija, već se iz torba i kutija sestara počeše pojavljivati svježi moskovski crni kruh, namaz od sira te gotovo da ne povjeruješ vlastitim očima! ‡ mala čokoladna uskrsna jaja. Svi su ostali putnici bili pozvani na sendviče s namazom od sira te na uskrsna čokoladna jaja. No samo su najhrabriji uzimali plastične čaše, napunjene pjenušavom žuto-zelenom tekućinom, čaše koje su jedna za drugom navirale iz torbe jedne od sestara. Kada su sestre nakon veselih pola sata pokupile ostatke hrane te oprale plastične čaše, došlo je vrijeme zaslužena odmora.
Majka Terezija sjede u pseudobarokni naslonjač smješten ispod goleme umjetničke slike na zidu, uze u ruku dnevne novine pa poče dešifrirati ćirilična slova što ih je još kao dijete naučila u školi u Skoplju. Dok je tako čitala novine, zadrijema. Novine su bile toliko velike da su svojim formatom mogle pokriti čitavo njezino tijelo. Bio je to prizor koji nikada neću zaboraviti: Majka Terezija na Božić 1988. u Moskvi, u srcu sovjetskoga carstva, sjedi u baroknomu prijestolju ispod goleme Lenjinove slike, prekrivena novinama Komunističke partije Pravda. Spavala je posve mirno.
“Napad” gerilaca u Nikaragvi
U mjestašcu po imenu Cuapa, udaljenu od glavnoga grada Manague nekoliko sati vožnje, navodno su se događala Marijina ukazanja prema kojima je nadležni nadbiskup, kardinal Miguel Obando y Bravo, imao pozitivan i blagonaklon stav. Upravo je u tomu mjestu trebala biti održana velika svečanost....
Potom je na jednoj velikoj livadi upriličen piknik. No iznenada pred nas iz obližnje šume izbi stotinu teško naoružanih vojnika. Iako nisam znao tko su ti ljudi ni kojoj vojnoj jedinici pripadaju, osjećao sam se iznimno nelagodno...
Majka Terezija opet preuze odgovornost i inicijativu. Vojnici su već bili zauzeli borbeni položaj. No Majka Terezija ustade te izravno krenu prema njima. Zaustavi se neposredno pred cijevima automatskih pušaka koje su bile uperene u nas. Kopajući po svojoj torbi, svakomu od nazočnih vojnika izvadi i uruči po jednu čudotvornu medaljicu.
Kako bi mogli od nje preuzeti čudotvorne medalje, vojnici su morali objesiti oružje oko vrata. Nakon što svakomu, ama baš svakomu od nazočnih vojnika, uruči po jednu čudotvornu medalju - te nakon što ih vojnici od nje preuzeše ona ih sve odreda pozva da jedu s nama što oni, dakako, odbiše. Tek potom smo barem malo mirnije mogli započeti naš piknik.
O čišćenju zahoda
Njezino čišćenje zahoda, koje sam već spomenuo, imalo je i duhovno značenje, što će nam ilustrirati sljedeća anegdota koju sam čuo: jedna od njezinih sestara koja ju je pratila na prekomorskome putovanju u Washington cilj njezina putovanja bio je posjet tadašnjemu američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu tijekom leta zamijetila je nešto neobično.
Naime, Majka Terezija je otišla do zahoda u prednjemu dijelu poslovne klase, i to prvo u onaj na desnoj strani, a onda u onaj na lijevoj strani. Potom je odšetala i do onih zahoda koji su bili smješteni u stražnjemu dijelu zrakoplova. Znatiželja je u sestri nadvladala nelagodu pa izravno upita Majku Tereziju za razlog tih ponovljenih odlazaka u zahod. Njezin kratak odgovor bio je: “Egzorcizam!”
Majka je Terezija očistila sve spomenute zahode u zrakoplovu. Čini se da je upravo u čišćenju zahodâ pronašla ljekovito sredstvo protiv svakoga nagovještaja oholosti. Takvo što se poklapa s njezinom maksimom: “Kako se uči poniznosti? Jedino poniženjima.”